Karl Marx – antikolonijalist koji se zalagao za oslobođenje arapskog naroda

Tijekom svog života, Marx je pomno promatrao glavne događaje u međunarodnoj politici i, kao što možemo vidjeti iz njegovih spisa i pisama, 1880-ih je izrazio snažno protivljenje britanskom kolonijalnom ugnjetavanju u Indiji i Egiptu, kao i kolonijalizmu Francuza u Alžiru

Dok je boravio u Alžiru, Marx je s indignacijom napadao činove nasilnog zlostavljanja koje su Francuzi provodili nad autohtonim stanovništvom, njihove neprestane činove provokacije, drsku aroganciju i opsjednutost za molohovskom osvetom i iznudom za kojima bi posezali nakon svakog čina pobune lokalnog arapskog stanovništva.

„Ovdje policija primjenjuje sve vrste mučenja kako bi iznudila priznanje od Arapa, baš kao što to Britanci rade u Indiji“, napisao je. „Cilj kolonijalista uvijek je isti: uništenje autohtonog kolektivnog vlasništva i njegovo pretvaranje u predmet slobodne kupovine i prodaje.“

Što je Marx radio u Magrebu?

Zime 1882. godine, u posljednjoj godini svoga života, Karl Marx je patio od teškog bronhitisa i njegov liječnik preporučio mu je da određeno vrijeme odmara na toplom mjestu. U Gibraltar nije mogao jer je trebao putovnicu za ulazak na taj teritorij, a on ju, kao osoba bez državljanstva, nije imao. Bismarckovo carstvo bilo je prekriveno snijegom i u njega mu je ionako bilo zabranjeno ulaziti, dok Italija nije dolazila u obzir, jer, kako je rekao Friedrich Engels, „prvi uvjet za rekonvalescente je taj da ih policija ne maltretira“.

Paul Lafrague, Marxov zet, i Engels, uvjerili su Marxa da ode u Alžir, koji je tada bio na dobrom glasu među Englezima, kako bi pobjegao od zimskog kijameta. Kako se kasnije prisjetila Marxova kći Eleanor Marx, ono što je potaknulo njenog oca na ovo neobično putovanje bio je njegov prioritet broj jedan: dovršiti Kapital.

Vlakom je prešao Englesku i Francusku, a zatim brodom Sredozemlje. U Alžiru je boravio 72 dana i to je bio jedini period u njegovom životu koji je proveo izvan Europe. Kako su dani prolazili, Marxovo zdravlje se nije popravljalo. Njegova patnja nije bila samo fizička. Osjećao se vrlo usamljeno nakon smrti supruge i pisao je Englesku da osjeća „teške napade melankolije, poput velikog Don Quijotea.“ Marxu je također nedostajala – zbog njegova zdravstvenog stanja – ozbiljna intelektualna aktivnost, njemu uvijek neophodna.

Učinci uvođenja privatnog vlasništva od strane francuskih kolonizatora

Slijed brojnih nemilih događaja nije dozvolio Marxu da pronikne u srž alžirske stvarnosti, niti je on uistinu bio u mogućnosti proučavati karakteristike zajedničkog vlasništva kod Arapa – što je bila tema koja ga je nekoliko godina unazad jako zanimala. Godine 1879. Marx je zapisao u jednoj od svojih bilježnica dijelove knjige ruskog sociologa Maksima Kovalevskog, Zajedničko vlasništvo nad zemljom: uzroci, tijek i posljedice njegova propadanja. Reci koje je Marx prepisao posvećeni su važnosti zajedničkog vlasništva u Alžiru prije dolaska francuskih kolonizatora, kao i transformacijama koje su oni uveli. Od Kovalevskog je Marx prepisao: „Formiranje privatnog zemljoposjedništva – u očima francuske buržoazije – nužan je uvjet za sav napredak u političkoj i društvenoj sferi.“ Daljnje održavanje zajedničke imovine, „kao oblika koji sadržava komunističke tendencije, opasno je i za koloniju i za domovinu.“ Također je pribilježio i sljedeće retke: „Francuzi su pod svim režimima tražili prijenos vlasništva zemlje iz ruku autohtonog stanovništva u ruke doseljenika. (…) Cilj je uvijek bio isti: uništenje autohtonog kolektivnog vlasništva i njegovo pretvaranje u objekt slobodne kupovine i prodaje, čime bi se olakšao konačni transfer vlasništva u ruke francuskih kolonista.“

Kada su u pitanju zakoni o Alžiru koje je predložio ljevičarski republikanac Jules Warnier i koji je usvojen 1873., Marx je podržao tvrdnju Kovalevskog da je njegova jedina svrha bila „izvlaštenje zemlje kojom je raspolagalo autohtono stanovištvo, a koje su provodili europski kolonisti i špekulanti.“ Drskost Francuza išla je čak do „direktne krađe“ ili pretvorbe u „državno vlasništvo“ sve zajedničke neobrađene zemlje koja je ostala u zajedničkom vlasništvu za lokalnu upotrebu. Ovaj proces osmišljen je kako bi proizveo još jedan važan učinak: „uspostava privatnog vlasništva i naseljavanje europskih kolonista postalo bi najmoćnije sredstvo za ubrzavanje procesa raspada arapskih klanovskih zajednica (…) Izvlaštenje arapske imovine, predviđeno zakonom, imalo je dva cilja: 1) osigurati Francuzima najveću moguću količinu zemlje; i 2) otrgnuti Arape od njihovih prirodnih veza sa zemljom kako bi se slomila snaga klanskih zajednica (i koje se kao posljedica toga raspadaju), a s time i svaka opasnost od pobune.“

Marx je komentirao da ova vrsta individualizacije zemljoposjedništva ne samo da je osigurala ogromnu ekonomsku korist za osvajače, već je također postigla i politički cilj: „uništiti temelje ovoga društva“.

Razmišljanja o arapskom svijetu

U februaru 1882., kad je Marx bio u Alžiru, člankom u lokalnim novinama The News dokumentirane su nepravde novostvorenog sistema. Teoretski, bilo koji francuski građanin tog vremena mogao je dobiti u koncesiju više od 100 hektara alžirske zemlje, a da nije ni napustio svoju zemlju, i zatim je preprodati Alžircu za 40 000 franaka. U prosjeku su kolonisti prodavali po cijeni od 300 franaka svaku parcelu koju bi kupili za 20 do 30 franaka.

Zbog narušenog zdravlja, Marx nije mogao proučavati ovu materiju. Međutim, u šesnaest pisama koja su sačuvana (napisao ih je još, ali su izgubljena), Marx je iznio niz zanimljivih zapažanja s južne obale Sredozemnog mora. Ističu se ona koja se tiču društvenih odnosa među muslimanima. Marxa su se jako dojmile neke karakteristike arapskog društva. Za „pravog muslimana“, komentirao je: „takve nezgode, dobra ili loša sreća, ne čine razlike među Muhamedovom djecom. Apsolutna jednakost u njihovim društvenim odnosima nije narušena. Naprotiv, tek kad se pokvare toga postaju svjesni. Njihovi političari s pravom taj isti osjećaj i praksu apsolutne jednakosti smatraju važnima. Međutim, bez revolucionarnog pokreta postat će korumpirani i uništeni.“

U svojim pismima, Marx je s prezirom napadao nasilna zlostavljanja i stalne provokacije Europljana i, ne manje važno, njihovu „golu aroganciju i drskost prema „nižim rasama“, [te] njihovu gnusnu, molohovsku opresiju za priznanjem krivnje za bilo kakav čin pobune. Također je primijetio da su, u komparativnoj povijesti kolonijalne okupacije, „Britanci i Nizozemci nadmašili Francuze“. Iz samoga Alžira obavijestio je Engelsa da je progresivni sudac Fermé (s kojim se redovno sastajao tijekom svoje karijere) primijetio da je mučenje nad Alžircima zarad iznuđivanja priznanja od strane francuske policije normalizirano, baš kao i ono koje engleska policija provodi u Indiji.“ On je izvijestio Marxa da „kada na primjer, arapska banda počini ubojstvo, obično s namjerom pljačke, a pravi zločinci budu propisno uhićeni, osuđeni i pogubljeni kroz dogledno vrijeme, to se ne smatra dovoljnim iskupljenjem za stranu pogođene kolonizatorske obitelji. Oni zahtjevaju da u „pogodbu uđe“ i najmanje pola tuceta nevinih Arapa (…) Kada europski kolonist živi među onima koje on smatra „nižim rasama“, bilo kao kolonist ili je tu samo poslom, općenito se smatra nepovredivijim čak i od kralja.“

Protiv britanskog kolonijalnog prisustva u Egiptu

Slično tome, nekoliko mjeseci kasnije, Marx se nije suzdržavao uputiti oštre kritike Velikoj Britaniji zbog njene kolonijalne prisutnosti u Egiptu. Rat iz 1882. koji su povele trupe Ujedinjenog Kraljevstva okončao je takozvani Urabijev ustanak koji je započeo 1879. i omogućio Britancima da uspostave protektorat nad Egiptom. Marx je bio ogorčen na progresivce koji su se pokazali nesposobnima održati autonomnu klasnu poziciju, te upozorio je da je apsolutno neophodno da se radnici suprotstave institucijama i retorici države.

Kada je Joseph Cowen, zastupnik i predsjednik Zadružnog kongresa – kojeg je Marx smatrao „najboljim engleskim parlamentarcem“ – opravdao britansku invaziju na Egipat, Marx je izrazio svoje puno neodobravanje.

Iznad svega, kritizirao je britansku vladu: „Jako lijepo! Zapravo, ne može postojati očigledniji primjer kršćanskog licemjerja od „osvajanja“ Egipta – osvajanja usred mira! Ali Cowen je u govoru održanom 8. januara 1883. u Newcastleu izrazio svoje divljenje „herojskom podvigu“ Britanaca i „blještavilu naše vojne parade“; niti je mogao “zadržati svoj zlobni smiješak nad prizorom svih onih utvrđenih ofenzivnih položaja između Atlantika i Indijskog oceana, i nadalje, ‘Afričko-britanskog carstva’ od Delte do Capea”. Bio je to „engleski stil“, kojeg karakterizira „odgovornost“ za „domaći interes“. U vanjskoj politici, zaključio je Marx, Cowen je tipičan primjer „onih jadnih britanskih buržuja, koji uzdišu dok preuzimaju sve više i više „odgovornosti“ u službi svoje povijesne misije, dok se uzalud bune protiv nje.“

Marx je poduzeo iscrpna društvena istraživanja izvan Europe i nedvosmisleno je bio protiv kolonijalnih razaranja. Pogrešno je sugerirati drugačije, unatoč instrumentalnom skepticizmu koji je danas tako moderan u određenim liberalnim akademskim krugovima.

Tijekom svog života, Marx je pomno promatrao glavne događaje u međunarodnoj politici i, kao što možemo vidjeti iz njegovih spisa i pisama, 1880-ih je izrazio snažno protivljenje britanskom kolonijalnom ugnjetavanju u Indiji i Egiptu, kao i kolonijalizmu Francuza u Alžiru. Bio je sve samo ne eurocentrik opsjednut isključivo klasnim sukobima. Marx je smatrao da je proučavanje novih političkih sukoba i perifernih geografskih područja fundamentalno za njegovu stalnu kritiku kapitalističkog sistema. I najvažnije: uvijek je bio na strani potlačenih protiv tlačitelja.

Published in:

Moj Zagreb

Pub Info:

8 November, 2023

Available in: